Što djeca kažu

Drage moje tete, Mirjana i Tanja,

znate da sutra sigurno neću biti manja.

Rastem k’o gljiva, sve sam veća i veća,

iza mene polako ostaje moja godina treća.

Što me sve čeka, toga se ne bojim,

jer sama svojom dječjm snagom svoj život krojim.

Svašta sada želim, radoznala sam i plaha,

ali mojoj duši Vi ste dale puno daha.

Pomogle ste mom strahu da nestane iz mene,

otiđe što dalje – i razbije se u stijene.

Brisale ste moje vel’ke slane suze, podizale s poda djecu koja puze.

Pričale nam priče, pjevale ste glasno,

da volite nas male – to je svima jasno.

U šarenoj sobi brzo leti vrijeme,

rastemo u sreći – tu nema dileme.

Na kraju svakog dana kada me savlada san,

s veseljem čekam svoj novi djećji dan.

Svakim jutrom rastanku korak smo bliže,

tu ne mogu ništa – jer vrijeme brzo kliže.

Hvala za toplinu, igru i dane kada smo svi na broju,

kada množimo ljubav i uspomenu koju.

Ovo nije rastanak ni pozdrav već zahvala mala,

Za učenje, smijeh i sreću koju mi je Vaša ljubav dala.

Naučila sam biti bolja i kako se veselje dijeli,

Uvijek zahvqalna na svemu biti će Vaša

Nely

(i njeni roditelji)

2012./2013.