Što djeca kažu
Drage moje tete, Mirjana i Tanja,
znate da sutra sigurno neću biti manja.
Rastem k’o gljiva, sve sam veća i veća,
iza mene polako ostaje moja godina treća.
Što me sve čeka, toga se ne bojim,
jer sama svojom dječjm snagom svoj život krojim.
Svašta sada želim, radoznala sam i plaha,
ali mojoj duši Vi ste dale puno daha.
Pomogle ste mom strahu da nestane iz mene,
otiđe što dalje – i razbije se u stijene.
Brisale ste moje vel’ke slane suze, podizale s poda djecu koja puze.
Pričale nam priče, pjevale ste glasno,
da volite nas male – to je svima jasno.
U šarenoj sobi brzo leti vrijeme,
rastemo u sreći – tu nema dileme.
Na kraju svakog dana kada me savlada san,
s veseljem čekam svoj novi djećji dan.
Svakim jutrom rastanku korak smo bliže,
tu ne mogu ništa – jer vrijeme brzo kliže.
Hvala za toplinu, igru i dane kada smo svi na broju,
kada množimo ljubav i uspomenu koju.
Ovo nije rastanak ni pozdrav već zahvala mala,
Za učenje, smijeh i sreću koju mi je Vaša ljubav dala.
Naučila sam biti bolja i kako se veselje dijeli,
Uvijek zahvqalna na svemu biti će Vaša
Nely
(i njeni roditelji)
2012./2013.
Ispiši stranicu